Nemam običaj da pišem kada sam besna. Ovo je presedan!
Ako izuzmemo jednu objavu na mom Fejs-zidu od zimus, u kojoj
sam u sekundi, kao furija besna, napisala molbu našim sunarodnicima, komšijama i susedima od ’90-ih, izbeglicama iz
bivše mi Jugoslavije, moje jedine prave domovine, o ponašanju i jeziku u
Vojvodini?! Tj. u Novom Sadu i okolini!
Držim ja njima kratku, ali jetku vakelu!
Bila sam vrlo fina i pristojna u svemu! Samo sam ih zamolila da nam se oni sada, kao
mi njima nekada, nađu u nevolji i pripomognu nam!
Mi smo njima pomogli da se ponovo skuće i okuće,
pozapošljavaju i sebe i svoju decu. Bili smo baš fer i okej?! Zar nismo?!
Samo ruku na srce stavite... Znaćete odgovor!