18. 12. 2014.

Buk i ja



Znaš li ti, kevo, onu priču o Bukovskom?“, pita me preksinoć.

Ja sam u sudoperi. Ribam onaj moj omiljeni pleh, sa rupama, koga je najteže u prvobitno, čisto, stanje vratiti.
Okrećem se prema njemu. Mokrom nadlanicom sklanjam kosu sa lica. Ne stižem ni da odgovorim.


„Završićeš ti, već ja vidim, isto kao i on!“, nastavlja svoj monolog. „Ni on, kao ni ti, nikada u životu za životinje nije mario! Kakvi kućni ljubimci i ta sranja?! Ima prečih stvari od toga! Kakve životinje pored živih ljudi?!“

Ostavljam sudove i sa kuhinjskom krpom u rukama, sedam preko puta njega, u fotelju. Zainteresovana da čujem kakva me to neobična sudbina čeka? Šta moje dete meni misli i prognozira?

*Volim te priče moga jedinca, jer je pasionirani ljubitelj pomenutog. Znate one čitaoce što tako dobro poznaju živote svojih omiljenih pisaca, da sve njihove priče, rime ili likove, tačno u realno mesto i vreme života njihovog tvorca, mogu udenuti, smestiti i uklopiti? Oni pravi „obožavaoci lika i dela“? Moj sin je od tih! Satima može da priča o Bukovskom, da ga na pamet citira i navodi. Da ga prebira...

Dalji tekst u ovoj fusnoti, upravo sada, kucajući shvatih, je tačan razlog nastanka ove priče. Htela sam, u stvari, nekoliko, o mom sinu...

Neverovatan lik?! Čovek (sada već) koji uvek sa sobom ima knjigu?! Bar jednu, ako ne i tri?

Ceo i sav formiran u 21-om veku, doručkovao i ručao sa tastaturama i ekranima! Ima mobilni od petog osnovne! I to „post pejd“ tarifu mu majka plaća?! Uči engleski od kad je prohodao?! Nikada u životu papirno pismo a ne mejl, nije napisao?! Prvi put se udvarao devojčicama preko sms-a?! Kljukan estrogenom iz piletine, kao i sva nam druga deca?! Jedva uhvatio još po koju papirnu fotografiju iz škole, sa učiteljicom?! Više – manje, ceo život mu je u folderima, jpg ili doc formatima! Slušalice iz ušiju ne vadi. 
Dete novog milenijuma a nikada se od knjige ne odvaja! Da ne poverujete?!

On uvek čita. Ceo dan, ne birajući ni mesto ni vreme. Čita u kafićima, čekaonicama, liftovima i taksijima, ili na bankarskim šalterima, autobuskim stajalištima i zadnjim sedištima automobila dobrih ljudi koji, još uvek, staju stoperima. 

Čita čim uhvati malo vremena. Čita u polumračnom gradskom autobusu, nabijenom ljudima – Desnom se okači za šipku, a u levoj drži raširenu knjigu. Nosom lista. U svim bibliotekama je na „crnim spiskovima“. Duguje gomile knjiga! Ne može da ih vrati jer su mu za srce prirasle dok ih je čitao! Kada me čeka negde, u gradu:

"Ne moraš da žuriš, imam knjigu!"

Čovek koji uvek čita! Spoljašnje i unutrašnje džepove na kaputima je knjigama pocepao.

Zbog takvih kao on je, svojevremeno, u starom, prošlom veku, izmišljen termin „džepna knjiga“. Format koji više ne postoji. 
Knjige veličine pravog muškog dlana, tankih, žućkastih listova gusto nanizanih sićušnim slovima. Romani koje ste uvek mogli da imate sa sobom. Da ih švercujete u kancelariju, na posao. Ili u wc-e... Format stvoren za moga sina, koji je vreme odnelo.*


...na Zlatibor.

Sada razumete zašto sam znatiželjno od sudopere u fotelju krenula. Uvek me zanima sve što on misli o meni ili pisanju. Pogotovo mom. Priznajem, nije mi uopšte naklonjen:

„Ja uopšte ne razumem šta će ti ti silni pridevi? Koža mi se od njih ježi! Šta tu barokno i arhaično kitiš!? Ključ je u jednostavnosti izraza i jezika! Neke rečenice moraju ostati sirove!“, večito on mene krpi. „Ali, ti znaš da ja tebe u svemu podržavam. Tako i u tvom pisanju.“, sa osmehom doda.

Sinoć je nešto smekšao. Ili odrasta pa mudro popušta?
Pominjanje Buka i mene u istoj rečenici izgovorenoj iz glave moga sina, za mene je već iznenađenje. Skoro pa pohvala?! Spustim krpu na kolena i zagledam se u njega.

On izbacuje savršene kolutove dima između nasmejanih usana:

„Za sada imaš jednu mačku. Prvu koju si potpuno u svoj život pustila. Spavaš sa njom, pričaš sa njom, neumorno njene brlje čistiš?! Gledam te kako si je razmazila... Tako to počinje. Kažem ti, završićeš kao on! Bukovski je do kraja imao dvanaest komada. Uživao u svojim mačkama i pisao. Već te vidim u tom filmu!“


Zamislim sebe, ogrnutu umoljčanom bundom od nerca kako sedim za laptopom:
Puna pepeljara pikavaca, sa još jednim što mi u ruci dogoreva. Skoro mi kožu prži. Ne znam ni koji je dan, ni koja je godina? Niti hajem! Dane brojim samo promenama starog i suvog mačijeg peska i napisanim rečima.

„Možda je dvanaest previše za mene, ali je to jedna sasvim lepa i prihvatljiva sudbina... Čovek, kada dobro upozna ljude, shvati da u životinjama mnogo bolje sagovornike ima!“


„Dobro je imati mnogo mačaka oko sebe. Ako si depresivan, samo pogledaš u mačke i odmah se osećaš bolje; One poznaju stvari onakve kakve one u stvari jesu. Ne treba se ni oko čega uzbuđivati. One to jednostavno znaju. One su spasitelji. Što više mačaka imaš, to ćeš duže živeti. Ako imaš sto mačaka, živećeš deset puta više nego što bi živeo da ih imaš deset. Jednog dana će ovo biti otkriveno i ljudi će imati na hiljade mačaka i živeće večno. To je zaista komično.“

Č. Bukovski

photo credit: http://novostiliteratury.ru/

Нема коментара:

Постави коментар